kapetan svoje sudbine, gospodar dushe svoje...

Aj!

Tako volim ovaj dan!
Bez obzira sto moja obitelj nije na okupu. Bez obzira sto si nisam kupila nove hlace i majicu za veceras i bez obzira na to sto se tu i tamo porijeckam sa ukucanima.
Bitne su neke druge male stvari.
Ukrasen bor, bozicna zvijezda na polici, adventski vijenac, posuda sa kuglicama i zadovoljstvo.
Zadovoljstvo zbog toga sto smo svi kuci, sto nam pravljenje graska, rizota, ribe, krompir salate i ostaloga ide od ruke.
Zbog toga sto smo na kraju krajeva imali dovoljno novaca da izvoljevamo sta zelimo za veceru.
I izgleda da je ovo prva «djelomicno netradicionalna vecera».
Zasto «netradicionalna»?
Jer nema zapecenog graha, kora i ostalog sto moja baka naprosto inace MORA da napravi. I vjerujte, ja JEDVA CEKAM veceru.
Ne samo  da umirem od gladi, nego sve djeluje tako ukusno.
I mislim da je ovo ujedno i prva vecera bez bake(koja na drugom kraju drzave pece riblje filete) i prva vecra na kojoj cu piti vino, al se necu crveniti(praksa cuda cini:D).

I sta mi jedino ne da mira? Ne to sto i ovaj Bozic nemam nekoga, ni to sto sam se par dana morila mislju da li ce Doticni gospodin da mi cestitat praznike, ni ocjene, a ni to sto se nisam uspjela ofarbat danas...
Nego, naprosto SAMO tata koji je u bolnici.
Tata za kojeg sam saznala da je bolestan tek par dana nakon operacije, s kojim i nisam bas u najboljim odnosima i koji mi usprkos svemu nije odgovorio na poruku od prije neki dan.
Tata za kojeg nekada mislim da nije zasluzio da ga tako zovem i za kojeg nekada imam osjecaj da nema nikakve veze sa mnom.

Ali tata.

I ne znam...zao mi je kad pomislim kako ga boli rana, i kako je sam u bolnici i kako jede onu njihovu odvratnu hranu.
Nije da bi i kuci sad a uzivao u Badnjem raspolozenju, ali bi barem bio kuci...
I nije da bi opet bio sa mnom,ali bi ipak bio s obitelji.
I nije da me toliko boli, ali ipak boli...
I nije da ce mi jedan poziv oduzeti puno vremena, ali njemu ce ipak znacit.

Pa barem da ja budem cerka u pravom smislu te rijeci.

Odoh da ga nazovem...

Nekada je puno stvari koje bih htjela reci, ali nemam priliku da ih kazem. Pa mi fali blog.

Nekada je tako mnogo problema koje bih htjela sagledati drugim ocima, a obicno mi to polazi za rukom tek ukoliko to napisem.. Ni tada nema kompjutera pri ruci.

Ali kada imam tako mnogo vremena, i sve povoljne okolnosti nemam nista da kazem, ne zelim nista da kazem i nista nije dovoljno bitno.

Tako bih htjela da je moj kompjuter svaki dan sa mnom i da svaki dan, bas kao i kada sam kuci, imam priliku da odem na internet...i napisem nesto.

Dvije, tri pametne ili mozda ne tako pametne i ne tako bitne.

Ali moje. I iz potrebe da ih napisem.

Tako volim citat tudje blogove. Uzivit se u pricu i uci u sustinu licnosti.

Ali malo mi teze ide.

Nemam vremena, a nekada i zivaca da trazim, proucavam i razmatramo to ko mi je najbolji, najdrazi, najpametniji.

Ali ono sto je interesantno, kada procitam prijateljicin blog, odmah dobijem neku vrstu inspiracije. Neku zelju za pisanjem.

Sada bih pisala o obitelji, o prijateljima...o mogucoj ljubavi. Dobro, da ne pretjerujem, o mogucoj vezi sa jako finim, pazljivim, pametnim, interesantnim i sarmantnim momkom.

Pa da!

Mozda bih sa vama mogla da podijelim to da me je strah kako ce taj date izgledati. Da me drma trema skoro 3 dana prije.

I da ne znam kako da se ponasam.

Ovo mi je u mojih osamnaest prvi pravi date, a imam iza sebe poprilican broj vezica.

Valjda je to prije sve funkcioniralo drugacije. Na onaj dobro stari nacin: «hoces li mi biti djevojka?» I kraj price.

A ti izlasci i to?! Ma bilo je i toga, samo kod mene ne.

Ja bih se «povjerila» prijatelju, a on bi obavio ostali dio posla.

Tako je islo iz pocetka.

A ova moja ozbiljnija veza je nastala nakon visetjednog iscrpnog dopisivanja sa gore navedenim pitanjem.

Znaci, bukvalno putem u nepoznato.

A sada kada sam dosla u situaciju potencijalne veze sa nekim koga toliko dugo znam idem na date.

Moj prvi pravi date:D

Sama.
Opet.
Nekako mi je postalo normalno.
Kao da treba da bude tako...

A treba li?
Ili jednostavno svako treba da nadje svoju(bolju) polovicu?

Ja je ne trazim.
Ne znam gdje i ne znam kako ona treba da izgleda.
Jednostavno, nemam neki pocetak, neku osnovu.

Imam samo jednu neuspjelu ozbiljnu vezu i jedan muski uzor.
(a koja slucajnost pa je akter iz prethodne price dio i ove:).

I sve se na koncu svede na uporedjivanje...i analiziranje!
(ne smijem zaboravit analiziranje!!)

I sta onda?
Sta ocekivati?
Cemu se nadati?

ili, jednostavno nastaviti ovako i prihvatititi(jednosegmentnu)samocu pod izlikom da ima i precih stvari???????????

Pao je prvi snijeg.

Nije to pravi snijeg, to je vise neka mjesavina snijega i kise...ali neka...Realna Tiliacea, pusti me da mastam. Pusti me da uzivam u malim stvarima:D!

Ugl, vidjela sam prvi snijeg i odmah sam premotala film i unaprijed i unazad. Na sve one vesele zime. Na sve one Bozice i Nove godine. Na sve igre na snijegu. na sve lijepo sto za mene ovo godisnje doba nosi.

Najljepse doba godine definitivno.

Sama pomisao na to kako je lijepo kada izadjes vani onako zabundan i kada pada snijeg po tebi, a nista ti ne smeta, bas naprotiv i uzivas.

I dovoljno ti je da samo stojis tako.

Ali sam uvijek zeljela da imam decka u tom vremenskom periodu( da mi bude i malo toplije oko srca), ali zacudo to mi nikada nije polazilo za rukom. I prije i poslije—da, ali tada nikako!

A ne znam...to bi bilo tako fino. Da to, samo od sebe lijepo, doba upotpunim jos necim. Jos nekime.

Ali ne bilo kime i ne u bilo kojim okolnostima. Znam, mozda vec malo pretjerujem. Ali tako bih htjela nekoga da mi bude blizak i da je tu. A ne nekog lika kojeg vidjam samo vikendom ili whatever. Nekoga ko ce uzivati sa mnom u tim ljepotama sto je cesce moguuce. Da ide sa mnom na polnocku i da me drzi pod ruku da se ne zavaljam na onom snijegu. da se stisnem uz njega kad mi je hladno...i da mi grije smrznute ruke:D

Da bar!

Ali sve i da ne bude toga uvijek su tu prijateljice koje su se rastrkale po svijetu i koje ce jedva cekati da se vrate kuci za praznike.i koje jedva cekaju da popiju kuhano vino u nasem najdrazem kaficu. One koje jedva cekaju da do unedogled analiziramo neke glupave sitnice. Da se malo ponasamo poput carrie i ekipe iz sexa i grada.

Ne znam... previse je lijepoga koje to vrijeme nosi sa sobom tako da nedostatak necega(illi nekioga) ne moze nista upropastiti. Jest da bi mogao popraviti, ali opet...

Bolje ista...

Ljubem vas sve!

Henrik Ibsen
"Ne može se govoriti o ljubavi prema svima, dok se nije bar jedno biće ljubilo."

François de La Rochefoucauld
"Ljubav je samo jedna, ali njezinih kopija ima na hiljade."

"Prava je ljubav kao pojava duhova: svako o njima govori, ali ih je malo ljudi vidjelo."

«Spremniji smo da volimo one koji nas mrze nego one koji nas vole više nego što želimo."

"Teško je voljeti one koje ne cijenimo, ali nije ništa lakše nego voljeti one koje cijenimo više od sebe."

Goethe

"Nikad nije zaista ljubio onaj koji misli da je ljubav prolazna."

Gustave Flaubert
"Ljubav je proljetna biljka koja sve prožima nadom, pa čak i ruševine uz koje prijanja."

H. L. Mencken
"Biti zaljubljen znači biti u stanju vječne anestezije."

"Ljubav je pobjeda mašte nad inteligencijom."

Heinrich Heine
"Sućut je posljednja posveta ljubavi, možda i ljubav sama."

Helen Keller
"Dok sebičnost i pritužbe izopačuju i pomračuju dušu, ljubav je nadimlje radošću i oštri njezin vid."

Henry Miller
"Jedino ljubavi nikad ne dobijemo koliko želimo...ali i jedino što ne dajemo dovoljno je ljubav."

Hermann Hesse
"Postoji neko zlo među ljudima koje ih sprečava da se udružuju i nagoni ih da između sebe otvaraju ponor. Jedino ljubav može da ih natjera da taj jaz premoste."

Horacije
"U ljubavi postoje dva zla: rat i mir.":D

ne, nisam zaljubljena, ali da...volim!

volim sebe, volim mamu, volim prijatelje.

volim one sitnice koje zivot cine ljepsim...

volim naci pravi put.

volim osmjehe,

volim sunce,

volim radost,

volim djeciju nevinost...

volim...pa mozda i tebe, jos uvijek!

volim zivot...

ali najvise volim biti sretna,pogotovu kad shvatim da sam shvatila da je sreca u meni samoj!

volim zivot:D

Glupane jedan! Tako mi falis! Tako mi treba neko da razgovaram s njim. Neko ko nema veze s ovim sto sada prozivljavam. Neko ko je spreman da me saslusa! Neko ko bi me najbolje mogao posavjetovati. Neko ko me voli...

Treba mi da malo osjetim ljubav.

Uhvatim sebe kako se umiljavam prijateljima. Shvacam kako mi godi zagrljaj od nekoga ko me uopce ne privlaci. Bitno je samo da je zagrljaj...

Gubim se.

Ne mogu sama, a ne mogu ni sa drugima. Ovo bi trebalo da bude nesto iz cega cu da izvucem zivotnu mudrost, ali ja zastajkujem. Ne razmisljam, ne promatram. Pustam da me bujica osjecaja i komentara nosi.

Nisam racionalna.

Niti malo.

Ne znam kome da se obratim. Ne znam da li iko shvaca sta se desava.

A ne mogu pisati o tome. Preosobno je.

Sorry...

Ides u  srednju skolu. Znas da postoje ljudi koji su popularni i naravno, oni malo manje popularniji. Ali nisi govno ni prema kome(dobro, mozda se ponekad malo upetljas u neciji zivot ali kakav ce odnos poslije toga bit ovisi samo od reakcije te osobe. Uostalom, nebitno).

I onda nakon cetiri godine shvatis, bolje receno, uvidis pravo stanje stvari.

S pola ljudi u razredu nisi nikada porazgovarao na neki normalaln nacin. Ne znas nista o njima, barem nista konkretno, a u biti ste si jako dobri.

Ustvari, shvatis koliko ste se dugo pretvarali da ste nesto sto nikada niste ni bili.

I onda se sjebes. Ne mozes da vjerujes da je sve tako ispalo. Ne mozes da povjerujes da cete ljudi prosuditi na temelju jednog lapsusa, jedne situacije u kojoj si ga/ju nenamjerno povrijedio. Pa ti dodje da cupas kosu jer ne mozes da povjerujes…i skontas…pa i ne zna te, nije ni cudo. Tako te malo zna da i ne cudi to sto te prosudjuje na temelju toga. Nema drugog materijala, jednostavno.

I smiris se. Kontas: Nema veze, to je tek jedna osoba!». I prevaris se! To je tek prva u nizu.

Jer…nisi se trudio da ostvaris kontakt s drugima. Nisu ni oni, ali ocito da si ti jedina osoba u toj situaciji kojoj je krivo zbog takve situacije.

Pa ti bude jos gore…

Ugl, sjebana sam jer sam svjesna da se blizi kraj. I da je sramno da ostane na ovome. Ali imam osjecaj da je kasno da se bilo sta mijenja. Jer je tesko.

Tesko je izmjeniti sliku koju ljudi imaju o tebi, pa makar i bila pogresna.

U biti nije sad kao da nemas prijatelja i da su ti ovi tako jako potrebni, ali kada ti se skupi vise problema uvidis da ti ne treba jos jedna u nizu kao sto je ovaj.

A o problemima s mamo da ne pricam!!!

Previse zivaca bi mi trebalo!

Tebi koja si zasluzila i vise od ovoga.

Tebi u cijim sam ocima veceras vidjela suze jer osjecas isto sto i ja, ali si puno emotivnija. Puno emotivnija i vjerovatno mnogo vise svjesna situacije.
Situacije u kojoj ti sutra odlazis.
Odlazis i privodis ljeto kraju.
Ljeto koje je bilo tako dobro.
Ne  dobro, nikada bolje!
Najbolje!!!

 
Nikada ga vjerovatno i necemo prozivjeti na isti nacin jer ko zna kojim cemo putevima krenuti.
Vas dvije vec krecete svojim. Raspadamo se. Rastrkavamo po svijetu tako iznenada i pitanje je kada ce se oni ponovno sresti i kada cemo opet imati toliko dodirnih tocaka koliko smo ih imale ovo ljeto.

Pitanje je kad cemo opet sjesti u bijeli golf i tek napraviti koji krug. Da vidimo koga ima i da kupimo pokvareni sladoled na najblizoj benzinskoj.

Igrati "istine"  mobitelom u kaficu punom ljudi, i u jednom dijelicu trenutka saznati tako mnogo stvari o nekoj od nas.

Izaci subotom u previsokim stiklama i drzati se pod ruku, te se moliti Bogu da ispadne kako treba i da ne polomimo sta.

Piti kuhano vino gledajuci kako vani pada kisa po ko zna koji dan po redu.

Pricati o svemu i ni o cemu posebnome.

O njemu, njima i autima. «ma znas onaj sto radi tu i tu i vozi to i to! Ma baba mu je ta i ta!»
( ma sto prije tako ne kazes!!!:))

mmmm...tvoja topla cokolada. I mrtav bi ustao osjetivsi miris...a i vratio u zivot probavsi je.

tvoje loode kombinacije,
tvoje srce na raznobojnim kozicama,
tvoja neodlucnost izmedju njih dvojice,
tvoje poruke u pravim trenutcima...
cak i tvoja neprisutnost kada se prica o necemu bitnome.

Tvoja ljudskost, suosjecajnost i predanost...

Ne znam, sve ce mi faliti. Neki nasi sitni trenutci koji ti tek sada puno znace.
U biti, puno vise mi znace tek sada.
jer tek sam svjesna sta smo imale i da postoji mogucnost da to tako brzo nestane.

Tesko je na daljinu odrzavati kontakt...

Ali znam da ce mi svaki veliki praznik biti jos veci znajuci da dolazis i da trebam uglancati cipele za izlazak.

Volim te puno Becanko moja!

Mrsko mi je spremati se i mislim da cu uspjeti stici sve na vrijeme. Svidja mi se sto si ne stvaram tenzije, al me okolina ubija u pojma. Neprestano prave frku oko nebitnih stvari i puca ih trema kao da se oni spremaju, a ne ja.

Jedva cekam, i ima da se dobro provedem,(bez ikakvih negativnih posljedica, nadam se).

exkurzija!

Ne zelim. Ni zbog dobrog provoda ni zbog uzivanja u trenutku.
Ni sa kim i ni pod koju cijenu.
Fino mi bude tad, al se kasnije samo posvadjam sama sa sobom.
Samo se ponadas, pa razocaras.
Samo sebe srozas.
Samo se sve manje postujes.
Samo...!!!

Ko voli nek izvoli.

ja ne...vise ne! 

gazenje po samome sebi(fatancija).

Ne mislis svojom glavom ni u kasnim 40-im. Ne cijenis neke bitnije vrijednosti. Mislis da se zivi od ljubavi.
Nikada se ne zrtvujes za one za koje trebas.
Nisi svjestan da ce jednog dana da im pukne film i da ce te poslat gdje ti je mjesto.
Bez obzira ko je kriv ili nije za razvod.
Bez obzira sto te je interesovala ocijena iz fizike vise nego mamu.
Zalosno je sve to.
Da kada se okrenes unazad ne vidis nista.

prazno.

Zalosno je i to da si poceo da sramotis svoje rodjeno dijete umjesto da se ponosi tobom.
Umjesto da ti je zadovoljstvo popricat s njime nakon dugog vremena.
Umjesto da...
Mu platis barem dio exkurzije. Da mu das dzeparac iz svoga dzepa. Da ga ispratis.

Ne zasluzujes nista!

Bioloski otac...

ipak se moze pricati i sa ljudima za koje si mislio da su vam se putevi odavno razisli.
Cak stavise, nadjete se u toliko stvari. Imate toliko zajednickih tema i interesuju vas slicne stvari.
Ipak se nakon svega nekako najbolje i najopustenije osjecas u njegovom drustvu.
Presretna sam jer si me razveselio i jer svakog dana shvacam koliko mi znacis.

(Sreca pa barem vas biram)

prijatelj. jedan od rijetkih iskrenih i pravih.

na kraju...

ti.

bolje receno mi.

ponekad mi tako falis. ni sama nisam bila svjesna da je to moguce. bez obzira na sve.
jbg, normalno je.

ali nije normalno da se toliko ponizis pred nekim ko ti vise ne moze reci ni da te voli. jednostavno nije siguran.
on jednostavno se ne usudi reci, dok si ti toliko sigurna u to, da bi, ponekad pomislim, pala nicice pred njega samo da ga vratis.
nije u redu.
zbog tebe.
jednostavno nije i nemoj to da radis. nastavi dalje sa zivotom.
jer moze da bude puno bolje.
mozes da budes puno sretnija
a ako je on "onaj pravi"...putevi se moraju sresti ponovo...

prijateljici koja je to svima a najmanje sebi...

dobro, mozda malo i sebi:D

cujemo se uskoro:D